Still.
I još uvijek koračam starim poznatim poljskim putovima tražeći nove. Nedostižive. One zaboravljene.
Neuspješno. Izlazim na cestu. Iza mene ostaju prašnjavi tragovi. Vjetar i kiša će ih izbrisat. Kad tad. Nadajmo se. Odlazim niz cestu. Ne osvrčući se. Sada sam tamo. Ponekad se pojavljuješ. Ljudi sjede na terasi. Smiju se. Pričaju. Ovog puta samo sam prošla. Otišla sam iza ugla pogledati zalazak sunca. Vraćam se. Sada i ja sjeam na terasu. Dolazi do mene konobar i pita li me hoču li što. Samo jedan gusti. To je to. Bliži se večer. Ja još uvijek sjedim tamo. Gledam. Mrštim se. Razmišljam. Maštam. Zanimljivo. Nema ga. Osjetila sam vjetar. Koža mi se naježila. Čula sam krik iz daljnjeg polja. Nisam se obazirala. Ionako i ovako, odlučila sam da cu cestom ic doma. Vidim nekog. Dolazi. Čeka vani. Ja samo popijem sok i gledam. Čeka. Nekog. Više neznam za sebe. Ali mu ne mogu pric. Nemam hrabrosti. Pogledao me. Pomalo čudno. Došao je auto. Ušao je. I pokušavao me prepoznati pogledom. Nije uspio. Bilo je previše mračno. Vracala sam se doma. Sada
sama. Stala sam. Usredotočila sam se u jednu točku. Sada sam samo na nju mislila. Krenula sam dalje. Vidjela sam zelene oči. Svjetlile su se u mraku. Režale na mene. Nisam se obazirala. Ionako je bio iza lese. Nastavila sam dalje, brdom prema gore. Hodala sam. Odjednom me prošla jeza. Nešto nije bilo u redu. Prolazila sam kraj onog puta. Tragovi su nestali. Zamjenjili su ih novi. Tako je i sa životom zapravo. Opet sam čula krik. Ali ovog je puta bio jači i bliži. Trčala sam. Nestao mi je dah. Opet sa na tebe mislila. Nisam razumjela. Mrzila sam. Nije fer. Ne, nije. Došla sam pred lesu. Sjela sam. Auti su prolazili. Oči me prezirale. Život me nije mazio. Nestala sam. Poput
... Neznam ni sama. Samo sam se stvorila na balkonu. Znajući tko sam. I što mi treba. Sada sam ja gledala i prezirala. Nisam se više bojala. Štoviše, priče koje ljudi pričaju su stvarne. Donekle. Sada sam shvačala. Svaki svoj pokret. Svaki zvuk te večeri. Ali samo jedno ne.
Njega. On je također se pojavljivao i nestajao. Mene je ostavljao. A ja sam samo sjedila i gledala. Svake večeri. Sama. Gledala sam plavim očima u mraku. Sada sam razumjela. Ti si ono. Ono što mi je trebalo. Ali život nije fer. Zato mi te je oduzimao svake večeri. Na istom mjestu. U isto vrijeme.
Istim očima. One su ostale misterij jedne večeri kada te više nije bilo. Više te nisam vidjela. Nestao si. Prepoznao me. Znao je tko sam ja. Znao je tko su bile plave oči. Sada je bilo prekasno za objašnjenje.
Ljudi koji lažu nanose velike štete. A i teške i krhke uspomene. Ostavljaju ožiljke na nama. One, koji ne zacjeljuju.
00:35 -
Komentiraj { 31 }
Print -
#
