19.02.2010.

Ugasile su se svijeće baš kao i moja želja za ićim drugim.
Voljela bih da imam njihov život, i njihov izgled, fotogeničnost, prijatelje, društvo, školu, sve. Ali nemam. I nikad neću imat. Uviek ću biti sanjar koi svaki noći sanja savršen život u kojem je sve naprosto savršeno, tamo di sam ja ja, ali drugačija, onakva kakva želim biti. Želim da neke ljude nisam ni upoznala zbog svojih razloga, tuge, žudnje za njima i njihovim životom, da budem dio njihovih priča, kao što su oni dio mene, onaj dio koji budi u meni maštu i to savršenstvo koje se možda nikad neće dogodit. Nekad sam vjerovala, bila sam slijepa, jer sam bila ispunjena nadom, sada sam otvorila oći, razočarana, plakajuću otišla sam, udarala sam jebenu vreću do bezsvjesti zamišljajući tvoje lice dok nebi pala na koljena jer nebi imala više snage, baš kao i sad. Ljudi mi ne dopuštaju da budem ono što hoču. Oni jednostavno ne razumiju. Ne razumiju. Ne. Zašto? Zašto ja nisam na njezinom mjestu. Da imam ljude koji me razumiju. Koji me vole onakvu kakva jesam, da živim naprosto u tom jebenom svijetu u kojem si ti I DA MOGU NORMALNO ŽIVJET, SA ISKRENIM LJUDIMA KOJI ĆE BITI UZ TEBE CIJELU JEBENU NOĆ, SLUŠAT TE, A NE SMATRAT TE GLUPOM I .... Ja ne dišem. Ja neznam tko sam. Ja sam.. nitko. Samo glupi sanjar koji živi u nadi. U toj jebenoj nadi koja ne postoji. Ugasilo se sve. Osječam trnce po ruci. Smračilo se. Moja priča. Ona je... prazna. Svaka moja rijeć je tu skup slova bez ikakvog značenja, baš poput mojih osječaja, mašte, života, i ljudi među kojima živim. Ja nemam smisao. Nisam ga niti nikada imala. I to sve zahvaljujući vama, drage "prijateljice".

17.02.2010.

*a mislila sam da znam što radim*

31.01.2010.

Prije svega ispričavam se zbog svega kaj me nije bilo i svih tih pizdarija. Iskreno, nemam živce za ovo. Ponestalo mi je inspiracije.
Ali znam da je ova Nova Godina počela u najboljem smislu i donjela mi nekog ko me ima živce trpit i bit uz mene. Iskreno, to nisam očekivala. Sretna sam. Volim. Ne obazirem se na tuđa mišljenja. Učim iz vlastitih pogrešaka. Postajem bolja osoba. Čudno za mene, zar ne?

Uskoro valjda necu dolazit na ovaj blog jer nemam neke razvijene živce da bi nešto pisala bez inspiracije.

Ali imam pitanje. Dali je netko zainteresiran da napravimo zajednički forum o svemu i svačemu. Mislim. Oke. Bedasta idea. Al ne mislim na onai forum na kojem imaš kategoriju wc i tam se pretvaraš da sereš -.-" Mislila sam na normalan forum, onai na koem mogu biti ono što stvarno jesam bez da me itko kritizira, di mogu izraziti svoje mišljenje, naučit neš. Ima li zainteresiranih tko bi to htjeo napraviti sa mnom? I da barem znam koliko bi vas se otprilike registriralo i koliko bi vas bilo aktivno. Hvala vam.

Pozdrav :)

20.01.2010.

Do sada nisam vjerovala koliko mogu bit hladna. Bezosjećajna. Hladnokrva. Biti netko tko nikad nisi bio. A sada. Povrjedila sam osobu koja me voljela. Nisam te htjela povrjedit. Al morala sam. Ne razumijes. Nitko ne razumije. Nikad nisam mislila da cu te tolko slomiti. Oprosti. Nisam željela da me upoznas. Da me cekas nocima da dođem, dok mene nece bit. Da me ocekujes sa veseljem, a na kraju otiđeš razocaran. Znam taj osjecaj. Tako sam se ja osjecala. Svaki dan. Rekao si da ces doc. Čekala sam. Zaspala sam bila nad tipkovnicom. A tebe nije bilo. You didn't care.

Sada plačem. Jer mie fakin teško. Ali morala sam. Mrzim se. I svoju narav. Svoje mane i vrline. Toliko sam zajebana osoba. Morao si se maknuti od mene. Nisam te htjela povrjediti. Ali ti nisi slusao. Morala sam. Ti to ne razumijes. Moi su problemi preveliki da bi ih tebi natrpala na leđa.

Ostao si mi u srcu. I nikad te necu pustiti iz njega.




... ali suze ipak teku.

31.12.2009.

Dakle, nisam mogla ostaviti da započne 2010 godinu sa tužnim postom ;)

Dakle. Još 26 minuta. Hmm. :)
Ova godina nije bila loša. Ali zato znam da ce druga biti još bolja.

Zato. Sada ce 2010. Uđite u tu godinu nasmijani. Sretni. I zahvalite nekim ljudim za to što su bili uz vas svo to vrijeme. Ostvarite svoje ciljeve. Budite bolje osobe. :)

Ja vam se zahvaljujem za čitanje ovog bloga. Hvala vam. volim vas :)

Ostalo su samo 22 minute

Sretna vam Nova Godina 2010. Puno srece, para i svega kaj vam srce zeli.
Budite mi veseli. I nasmijani. Volim vas. Puno, puno.

Papa :*

28.12.2009.

I još uvijek koračam starim poznatim poljskim putovima tražeći nove. Nedostižive. One zaboravljene. Neuspješno. Izlazim na cestu. Iza mene ostaju prašnjavi tragovi. Vjetar i kiša će ih izbrisat. Kad tad. Nadajmo se. Odlazim niz cestu. Ne osvrčući se. Sada sam tamo. Ponekad se pojavljuješ. Ljudi sjede na terasi. Smiju se. Pričaju. Ovog puta samo sam prošla. Otišla sam iza ugla pogledati zalazak sunca. Vraćam se. Sada i ja sjeam na terasu. Dolazi do mene konobar i pita li me hoču li što. Samo jedan gusti. To je to. Bliži se večer. Ja još uvijek sjedim tamo. Gledam. Mrštim se. Razmišljam. Maštam. Zanimljivo. Nema ga. Osjetila sam vjetar. Koža mi se naježila. Čula sam krik iz daljnjeg polja. Nisam se obazirala. Ionako i ovako, odlučila sam da cu cestom ic doma. Vidim nekog. Dolazi. Čeka vani. Ja samo popijem sok i gledam. Čeka. Nekog. Više neznam za sebe. Ali mu ne mogu pric. Nemam hrabrosti. Pogledao me. Pomalo čudno. Došao je auto. Ušao je. I pokušavao me prepoznati pogledom. Nije uspio. Bilo je previše mračno. Vracala sam se doma. Sada sama. Stala sam. Usredotočila sam se u jednu točku. Sada sam samo na nju mislila. Krenula sam dalje. Vidjela sam zelene oči. Svjetlile su se u mraku. Režale na mene. Nisam se obazirala. Ionako je bio iza lese. Nastavila sam dalje, brdom prema gore. Hodala sam. Odjednom me prošla jeza. Nešto nije bilo u redu. Prolazila sam kraj onog puta. Tragovi su nestali. Zamjenjili su ih novi. Tako je i sa životom zapravo. Opet sam čula krik. Ali ovog je puta bio jači i bliži. Trčala sam. Nestao mi je dah. Opet sa na tebe mislila. Nisam razumjela. Mrzila sam. Nije fer. Ne, nije. Došla sam pred lesu. Sjela sam. Auti su prolazili. Oči me prezirale. Život me nije mazio. Nestala sam. Poput ... Neznam ni sama. Samo sam se stvorila na balkonu. Znajući tko sam. I što mi treba. Sada sam ja gledala i prezirala. Nisam se više bojala. Štoviše, priče koje ljudi pričaju su stvarne. Donekle. Sada sam shvačala. Svaki svoj pokret. Svaki zvuk te večeri. Ali samo jedno ne. Njega. On je također se pojavljivao i nestajao. Mene je ostavljao. A ja sam samo sjedila i gledala. Svake večeri. Sama. Gledala sam plavim očima u mraku. Sada sam razumjela. Ti si ono. Ono što mi je trebalo. Ali život nije fer. Zato mi te je oduzimao svake večeri. Na istom mjestu. U isto vrijeme. Istim očima. One su ostale misterij jedne večeri kada te više nije bilo. Više te nisam vidjela. Nestao si. Prepoznao me. Znao je tko sam ja. Znao je tko su bile plave oči. Sada je bilo prekasno za objašnjenje. Ljudi koji lažu nanose velike štete. A i teške i krhke uspomene. Ostavljaju ožiljke na nama. One, koji ne zacjeljuju.

22.12.2009.

Kako volim Vintage coloring na ikonama. Heben je. :D

Uglavnom. School is out :D
Padao je snijeg. Izmamio je osmjeh. A i bogam sam poopizdila jer si nisam mogla kupit memorijsku za fotoaparat. Ali ipak na kraju sam si prešla po nju :)) Al je padaoo snijegg :D Poljeee. I škola cijela u snijegu. Stanica u leduu. Yeah ^^,
Uglavnom da vam ja to sad liepo objasnim. :)
Dakle snijega ja bogam popadalo, i mogu reč da kad sam zletila van u piđami u 9 ujutro od uzbuđenja propala sam u snijeg. Snijeg mie to koljena. I još k tome je padao ko lud. Al je zato sljedeci dan bilo zakon :)
Škola :D Na stanici smo se fala Bogu dobro spoklizali. Pošto čekamo bus kod susjede, onda kak je njezino dvorište cijelo zaleđeno, a i bilo je bogam presklizavo pa smo još po tome prolijali par boca sa vodom, stepli se, i tak :D A kad smo došli pred školu bilo je prebrutalno :D Jest da su se svi grudali i ja sam se stepla na ledu, pa se i Stjepan na mene bacio, pa sam ostala blago rečeno hendikepirana, al smo nakon kaj smo ušli u školu (čudo da sam i to taj dan doživjela :D) više od polovice razreda je pogobivalo strogi ukor. Uglavnom, nagurali smo se na vrata i pripalili kvaku upaljačem, pa kad se ovai iz matematike primio za kvaku, mislim da ga je šlagiralo :D I tak. Kasnije kad smo išli doma iz škole i kad smo (opet) čekali bus, svi smo se pogrudali, osim kaj je Andrijana zatukla Mateja sa snijegom :D To je bilo još brutalnije XD. Uglavnom, kak sam si heppii :)
Snijega ima ko u prici, dobila sam novu memorijsku za fotic od 4 gigabajta pa sad pucam po 7000 slika B) i sutra nosim fotic u skolu posto je zadnji dan itd. I da, znam da ovaj post nije ni približno sličan onome prijašnome, ali jednostavno. Morala sam napisat ovakvu švrljotinu :) Uglavnom, di idete za novu? Ja iđem u OroGoro :) Barem nešt pametno :D




I wanna play on his guitar.
But i wont. 'Cus i have my own. Electric guitar.

p.s. Za one koje imaju facebook... If you wanna, you can add me. Thanks :)
Kliiiik :)

p.s.s :D Svima sretan Božić :) Volim vas puno puno. I hvala vam što čitate moje švrljotine :) Volim vas :)

17.12.2009.

Rijeci. Smijeh. Suze.

Snijeg.
Padao je. One bijele vlažne i hladne pahulje nakupile su se, izmamile su osmjeh na mnoga lica, uvele nove avanture i radosti. A i ljubavi. Ova zima ce biti nasa, i samo nasa, ja znam to, i nitko nam je nece oduzeti. A kada ona ode, otici cemo i mi, postat cemo samo uspomena koju ce mnogi pamtiti. Pustit ces mi ruku, reci ces mi par rijeci, otici ces, a suza nece biti. Zato jer svaka zima koja ce doci biti ce nasa, uspomene stare ce se izgubiti u vremenu, doci ce nove, ali ce i one umrjeti kad tad sa nama. Možda ce netko tu i tamo pokušati oživjeti tu uspomenu, širiti ju dalje, ali nece uspjeti. Neke uspomene nisu trajne, sa godinama one nestaju, bas poput nas.

But, who knows?

13.12.2009.

Trudim se bit pristojna. Al nejde. Mjenjam brzo raspoloženja. Dramatiziram bez ikakvog razlog. Nie pms. Valjda. Uglavnom. Nikad nisam shvačala ljubav. Niti ljude. A bogami ni život. Sve je to tako zajebano. Zašto mi uopče živimo kad cemo kad tad umrjeti? Zašto nas je Bog stvorio kad će za juhuhu milijardi godina Sunce progutat Zemlju? A sad. Ljubav. Eh. -.-

Ljubav dođe i prođe, a pritom boli ko vrag, baš ko i menga.

Da, to vam je moja filozofija.

Vrlo sam bistra. Nemreš vjerovat.

I tak. I uglavnom.
Boožić.♥
Da bar bude bieli. Da mogu ići van, nazvat Ivanu, i pobacat ju u snijeg za osvetu od pred prošle godine :D ♥ A jedino što želim za Božić to je biti kraj tebe i mljeti ti danima o svemu i svačemu ^^ ♥ A u detalje nećemo :D

Jednom sam mislila da ces biti moj. Barem sam se nadala. Al danas se pokušavam udaljit od tebe. Al nejde ni to. Osječam se ko da sam u krizi srednjih godina -.-" I ne, ne fali mi sexa. x)

Postala sam cmizdrava o.o
Cmizdrim se na svaki drek ovih dana. Jel sam se rascmizdrila na knjigu Divlji konj, i onda sam se rascmizdrila na film Umjetna Inteligencija. Inace nisam takva. Al neznam kaj mi je.

Kak volim od Niceklbacka pjesmu Gotta be somebody, na početku ona gitara, isuse, jednostavno ih obožavam.

I to je to za danas...